Poznato je da Bosanci imaju smisla za humor, naročito na vlastiti račun. Jedna se takva arhitektonsko-urbanistička šala zapravo i dogodila na Bjelašnici. Poslije rata izniklo je, samo od sebe, gradsko stambeno naselje na vrhu planine. Zvuči smiješno, a i izgleda tako. Hodajući „glavnom“ ulicom, sve se čini nadrealnim, kao u snu, kao da će nestati, jer tim objektima nije tu mjesto. Bjelašnica je postala nemjesto. Zgrada o kojoj govorimo, hotel Han, našla se upravo na tom lokalitetu, među gomilom „stambenih“ zgrada usred planine. Hotel Han je pridošlica. Pridošlica koja je nenametljiva, zamotana u bijelo i šutljiva. On ne sluša ostalu družinu, već se ponaša po nekim drugim pravilima. Ponaša se po lokalnim pravilima. To je gradski hotel koji je izašao na planinu, ali s poštovanjem prema planini, prema njenoj ljepoti, postojanosti, miru i bjelini. Lako može zavarati. Netko može reći kako je to planinski dom lokalnog karaktera - „lokalac“. Han nije lokalac, iako se nekima doima tako. To je maskirani Sarajlija na planini, jedan od rijetkih koji je obukao zimsko odijelo, koji je tu da bi tiho promatrao prirodu, a ne da bi glasno rekao: „Vidite mene, vidite me gdje sam došao“. Maskirati se, prilagoditi, ušutkati, nijemo promatrati okolinu i biti tu - to je ono što ga čini neodvojivim dijelom cjeline. Prirodne cjeline, ne umjetne.